Ognjilo podržava peticiju za preispitivanje istorijskih kontraverzi srpske prošlosti

Iako nismo pokretači ove peticije, smatramo važnim da je podržimo. Svesni smo da jedna peticija ne može sama po sebi promeniti duboko ukorenjen sistem tumačenja istorije, niti može odmah nametnuti novi pristup u akademskom prostoru. Ipak, ona ima jednu vrednost koju ne treba potcenjivati: pokazuje da postoji značajan broj ljudi koji razmišljaju svojom glavom, koji traže argumente u izvorima i koji žele otvorenu raspravu umesto ideoloških dogmi. Upravo to je prvi korak ka svakoj promeni — stvaranje svesti da postoji javnost koja ne prihvata mehaničko ponavljanje starih šema.

Ognjilo se već dugo bori za razotkrivanje pune istine o našoj prošlosti — ne samo kroz analizu izvora već i kroz živi kontakt sa nasleđem. Ta borba odvija se na tri ravnopravna puta: na terenu, gde obilazimo tragove prošlosti ali i borimo se za očuvanje i pamćenje tradicije, sakupljamo predanja, toponime i tragove stare kulture; u istraživačkim studijama koje obrađuju istorijske teme uz kritički pristup izvorima; i u izdavačkoj delatnosti koja je započela Zbornicima Ognjila, a nastavila se celinom knjiga posvećenih srpskoj istoriji, jeziku i tradiciji.

Iz tog razloga važno nam je da podržimo i predstavimo Peticiju za preispitivanje sadašnjih tumačenja istorijskih kontraverzi srpske istorije. Reč je o javnom pozivu naučnoj zajednici DA SE OSVESTI i da otvori prostor za dijalog, da se preispitaju dogme starije istoriografije i da se u centar izučavanja vrate istinski istorijski izvori — kako pisani, tako i materijalni.

Peticija ukazuje na niz spornih mesta koja zahtevaju novo čitanje: od pitanja najstarije srpske istorije i teorije o seobi Slovena, preko problema datovanja pismenosti i uloge vinčanske kulture, do tumačenja tragičnih i ideološki opterećenih događaja XX veka. Peticija poziva na kritičko poređenje izvora, na uključivanje arheologije, lingvistike i drugih pomoćnih nauka, ali ne kao nauke koje će istorijski narativ ponavljati u nedogled, nego će dati prave podatke neopterećene (netačnim) tumačenjima, i pozvati istorijsku nauku da ih ispravno protumači. Takođe pozivamo i na otvaranje arhivske građe koja je decenijama nedostupna javnosti.

Ova peticija ne predstavlja kraj neke rasprave, već mogući početak jednog šireg procesa — procesa u kojem se nastoji da istorija Srba bude ispisana na temelju proverljivih podataka i slobodnog naučnog promišljanja. Upravo tako, uostalom, stoji i u našoj misiji: istina se ne nasleđuje, već se dokazuje.

Zato pozivamo sve zainteresovane da pročitaju tekst peticije, razmisle o navedenim argumentima i svojim potpisom podrže inicijativu čiji je cilj jedan — da se istorija srpskog naroda napiše odgovorno, pošteno i u svetlu izvora, a ne ideoloških šema.

Peticija za preispitivanje sadašnjih tumačenja istorijskih kontraverzi srpske istorije

Poštovanoj naučnoj javnosti i svim građanima Srbije, kao i Srbima u rasejanju, šaljemo ovu Peticiju. Želimo da probudimo naučne krugove i da pokrenemo raspravu o istorijskim kontroverzama vezanim za srpsku istoriju, kao i o brojnim temama opšte istorije za koje je očigledno da nisu istinito protumačene. Najveći problem je što se kroz pogrešne narative koji se uče kroz obrazovni sistem stiče pogrešan utisak o samoj prošlosti, umanjuje se rodoljublje tako što se negativnim istorijskim pojavama daje prevelik značaj a malo ili nimalo se ističe tradicija, slobodarski duh i narodni identitet koji je među najstatijim u Evropi.

Tražimo naučni razgovor o ovim pitanjima, razgovor koji bi bio javan i dostupan celokupnoj srpskoj javnosti. Do sada su profesori sa istorijskih katedri izbegavali ovakve dijaloge. Neki su pisali knjige kao odgovor na tumačenja autohtonistički orijentisanih istoričara, ali nikada nisu direktno razgovarali sa neistomišljenicima — bilo da su u pitanju istoričari sa diplomom ili bez nje.

Tražimo dijalog, kako bismo u miru došli do istina iz prošlosti, napisali najpre novu istoriju Srba, a zatim te istine uklopili u opštu istoriju Evrope i sveta.

Istorija se piše na osnovu istorijskih izvora. Pisani izvori su izvori prvog reda. Potrebno je uporediti pisane istorijske izvore koji se tiču prošlosti srpskog naroda. Pored pisanih izvora postoje i materijalni istorijski izvori, kojima se bavi arheologija — pomoćna istorijska nauka. Postoji i čitav niz drugih pomoćnih istorijskih nauka, ali naši istoričari te nauke retko uzimaju u razmatranje.

Prenošenje znanja preko istorijskih autoriteta nije naučni i kritički metod dolaženja do istine. Često se dešavalo da se neki istorijski izvor loše prevede ili pogrešno protumači iz političkih, verskih ili ličnih razloga. Naša istoriografija ima duboke korene u komunističkoj istoriografiji (1944–2025), kao i u karađorđevićevskoj jugoslovenskoj istoriografiji (1903–1944), a u oba slučaja istorijski narativi su prilagođavani političkim potrebama. Još ranije u prošlosti naša istorija je pisana na osnovu opšte predstave nametnute kroz obrazovni sistem Austrije i drugih evropskih država, gde su se prvi naši naučnici obrazovali a ta istorija je odražavala političke pretenzije germanskih naroda a ne istorijsku istinu, i nažalost, još uvek se vidi trag tog uicaja.

Vaspitni momenat predavanja istorije u školama naročito je važan za razvoj srpske omladine, koja će sutra biti temelj boljeg i pravednijeg društva. Moraju znati ko su im preci i moraju poznavati svoju kompletnu istoriju. Udžbenici za osnovne i srednje škole moraju biti pisani što bliže istini prošlosti.

Potrebno je krenuti od najstarije srpske istorije i najpre razotkriti neistinu o seobi Slovena u VI i VII veku. To se više ne može skrivati. Postoji najmanje devet istorijskih izvora savremenika tog perioda (VI–VII vek) koji nisu videli ni zabeležili seobu Slovena. To su: Prokopije iz Cezareje, Fredegar Sholastik, Teodor Sinkel, Teofilakt Simokata, solunski mitropolit Jovan (Čuda Svetog Dimitrija), Jordan, Agatije, Jovan Malala i Menandar.

Teorija o seobi Slovena napisana je praktično samo na osnovu jednoj istorijskog izvora koji to nije u pravom smislu reči – spisa Konstantina Porfirogenita, obajvljenog prvi put 1611. godine od strane holandskih jezuita iz verskih i političkih razloga. Unutrašnja i spoljašnja analiza tog teksta pokazuje da je u pitanju falsifikat: uočeno je da na prepisu ima jedanaest različitih rukopisa i da se rečenice poklapaju sa tekstom arhiepiskopa Salcburga „O pokrštavanju Bavaraca i Karantanaca“ iz 870. godine. Pored toga, čak i d aje delo autentično, ono ne predstavlja istorijski izvor, jer je nastalo tri veka nakon događaja koje navodno opisju a ne može se potvrditi njegov sadržaj na osnovu bilo kog drugog istorijskog izvora.

Sledeće što treba razmotriti je primanje hrišćanstva i pismenost kod Srba. Zvanična istoriografija piše da smo pismeni postali u IX veku, i da smo u tom istom veku primili hrišćanstvo. Tako piše u udžbenicima. Mi smo uvereni da srpski narod nije poslednji u Evropi primio hrišćanstvo, niti je poslednji postao pismen. Uostalom naše hronike i predanja govore sasvim drugačije i neopravdano su zanemarene.

Ako su evropski naučnici već priznali postojanje vinčanskog pisma, onda treba tražiti kontinuitet njegovog razvoja upravo na prostorima gde su živeli, i gde i danas žive Srbi. Tim pitanjima već se bave i naši i strani istraživači. Bugarski lingvista Pavle Serafimov je, upoređujući stara pisma, uočio veliku sličnost vinčanskog pisma sa linearnim A (minojska civilizacija) i linearnim B (mikenska civilizacija). Prvi koji je sistematizovao vinčansko pismo bio je naš naučnik Radivoje Pešić. Nemački lingvista Harald Harman potvrdio je postojanje vinčanskog pisma, kao i američki naučnik dr Šon Milton Vin, koji je doktorirao upravo na vinčanskom pismu.

U našim udžbenicima vinčanska civilizacija i dalje se vodi kao „praistorija“. Ali u praistoriji nije bilo pisma (a ni metala). 

Kada je reč o novijoj istoriografiji, tražimo potpuno novo tumačenje XX veka, u kojem su Srbi prošli kroz velika stradanja u svim ratovima. Dužni smo precima da se tim temama pristupi ozbiljno — naročito pitanjima autokratskih ideologija u Evropi, svetu i kod nas. Da li je moguće da nam i danas komunisti pišu istoriju? Posle svih srpskih žrtava, nemaju pravo da više pišu o prošlosti srpskog naroda. Isto važi i za jugoslovenske tumače prošlosti sa jugonostalgičnim tekstovima.

Tražimo da se arhivi OZNE i UDBE odmah otvore.

Ova Peticija je tek početak u formiranju nove, pravednije i istinitije srpske istoriografije. Godine 2006. nestala je poslednja jugoslovenska državna forma, ali to, izgleda, nisu razumeli ni naši naučni radnici, ni državne strukture svih režima do danas. Gradićemo novu Srbiju na novim osnovama — na novoj istoriji, u novoj državi.

Otadžbina zove!

Поделите са пријатељима:
Korpa
Scroll to Top